Od silne nostalgije po društvenim mrežama ne može se opstat. Eto sve je nekad bilo puno bolje nego sad. Jest u žutu i samtanom kaputu. Jedina dobra strana prošlosti je naša mladost
Ima kod nas jedna dobra narodna koja kaže: „Što ne mogu na (h)erende kora!“ Negdje ide s „h“ a negdje se to „h“ izgubilo. Ali, značenje se nije izgubilo.
Šta to znači? Znači da se kore ne mogu i ne trebaju kroz rende probacivati, jer tad nit je kora korom nit je jerišćev pilav nit je za kakve lutme. Dakle, naherende kora je neupotrebljiva. E tako i u svemu drugome, kad neko govori nešto što je priča za dangubljenje, nemoguća misija, nepovratno ili čak i preuveličano, naš vrli narod na to ima uzrečicu: Joj, što ne mogu na herende kora!
Ili drugim narodskim riječima: Što ne mogu mlaćenja prazne slame!
E tako i ja ne mogu ovih velikih dugih ćumurli zapisa što se provlače kroz društvene mreže, a sve listom veličaju „naše“ djetinjstvo kad se sve imalo, sve moglo, svima sve potaman bilo, svi se voljeli, grlili na bratstvojedinstveni način, kad je život, jednom riječju, bio BAJKA.
Evo jednog takvog od nekidan (ovo je skraćena verzija). Inače ti oči ispadnu dok se načitaš ko da ga je pisao sam drug Tito dok je bježao od Jovanke u samoizolaciju.
„Odrastao sam u Jugoslaviji, u Bosni i Hercegovini. Pješačili smo do škole i vraćali se s prijateljima. (Moja opaska– dalje u tekstu M.O.: Normalno, jer ti je babo tek šljego s prve planine pa još nije prodo zemlju i kupio džipa. Inače bi kao i ovi sada i ti barem Kijom Sportaž dolazio u školu. A i „prijatelji“ isto.)
„Jedenje u restoranu rijetko se događalo. Uživali smo u večerama kući. (ovdje dođe onaj smješko koji se oblizuje)…. ( M.O.: Grohotom se smijem, dakako da se jelo kući kad je standard bio mizeran i nije se moglo sve da se „hotjelo“ u tih svega desetak sarajevskih deluks restorana izvoditi sebe, a kamoli ženu i djecu. Nije bilo picerija, milkbarova, snekhausova, stritfuda i ostalih manđare čuda… Sad se i ne isplati kuhat. Dok kupiš organsko, pa maslinovo, pa one skupe cepterovske posude i one šerpe na paru pa upališ onu brendiranu rernu koja povuče odmah 440 volti i 200 maraka struje, bolje ti je vani halisat). Ako ti se ne ide, a ti naruči, samo dolazi u meterizama!
„Skidali smo školsku odjeću čim dođemo kući i oblačili svoju odjeću za igru. Morali smo napisati domaću zadaću prije nego što su nam dopustili da se vani igramo. Večerali smo za stolom.“ (M.O.: Djeca se sad ubiše od silnog učenja. Pišu i zadaću u školi, na milion aktivnosti lete, jer roditelji im hoće da budu i Messi i Pogorelić u istoj personi. Natrčali su se, naskuterovali, narolali, naklizali, nasanjkali, naskijali, nabiciklirali, nakaratašili, naboksovali, najahali, napecali, naplaninarili, naplivali, natenisali, napucali, naromobilali, naljuljali, naskakali, pa vala i navozali auta do svoje osamnaeste – to jedno dijete za sto naših djetinjstava… A onda nije ni čudo što od silnog umora ni ono ni roditelji koji ga vodaju od jednog rastezanja na drugo ne mogu čestito sjesti za sto da večeraju, nego gleda svak u svoj mobitel da odmori oči od silnog zelenila!).
Pa kaže: „Naš telefon za biranje sjedio je (čuj: sjedio) na našem telefonskom stolu, u glavnom hodniku i imao je kabel u prilogu, tako da privatni razgovoru nisu postojali“. ( M.O.: E pa malo morgen. Dovijao se svako kako je znao i umio pa je taj „kabel“ bio podug i završavao je po sobama zavisno kad je kome trebala privatnost. Eto ko biva, roditelji su u svakom času mogli da vrše nadzor nad svojom djecom što je ko biva bolje od video nadzora kojeg sad svaka kuća koja drži do sebe ima. Pa i jesu. Zato se od kontrole, straha, pritiska u svakoj trećoj familiji dešavala „Žikina dinastija“ ali lajv).
„TV su imali samo nekoliko kanala, zapravo 3! Zapravo smo morali pitati prije promjene kanala. ( M.O. Ma baš obratno! Uvijek su roditelji pitali djecu da im promijene kanal, jer su djeca vazda na nogama. „Hajd bogati, sine, kad si na nogama, prešaltaj mi kanal“)… E tako je bilo. Da smo se bogdo sad rodili pa da onih 300 kanala mijenjam na daljinskom i gledam šta mi je ćeif a ne vječno nedjeljno popodne s Mirjanom Jančić i Rinkom Golubovićem iz sarajevskog studija, Oliverom Mlakarom i HelgomVlahović iz zagrebačkog, te Mićom Orlovićem i Dunjom Lango iz beogradskog. Nikako nismo smjeli dozvoliti sebi da propustimo „Dozvolite da se obratimo“ u nedjelju ujutro na drugom kad smo nakon vojnih parada JNA sile mogli pogledati kakav patetično-borbeni partizanski film.
„Igrali smo se policajaca i pljačkaša, skrivali i tražili, preskakali, igrali nogomet na ulicama“. (M.O.: Baš jeste, naigrali ste se i naučili da se pravo dobro snađete u ovom novom koruptivno-senzibilnom sistemu. Savršeno vam ide stara policijska igra „drž’te lopova“, a još bolje ide pljačka društvene imovine. A pri tome, s obzirom na to da ste šutali loptu po ulicama, zadržali ste ekstremno dobar rad nogu kad treba bježat).
„Boravak u kući je bila kazna i jedino što smo znali o dosadi je – Bolje ti je da nađeš nešto za raditi prije nego što ti ja nađem! ( M.O.: E eto ne valja sad ni to što su današnja djeca to malo vremena poslije silnih časova klavira i plivanja kući za tablettttom i što se ne igraju s komšijskom djecom u akšamski vakat u parkiću punom narkosa ispred zgrade!).
I tako dalje…. sve sama pusta i puka nostalgija. Eto – nekad je bilo bolje.
Bilo je, jer si bio mlad, zdrav i čio i život ti bio mio. A sad ti je samo život mio.
Kažu, ni Bajrami nisu što su nekad bili.
Pa i nisu. Sad se bar zna kad su.