Nekad je, ali ne tako davno, vrh ispomoći domaćici u kuhinji bio famozni pretis lonac. Ko ga je u taj vakat imo ko da je imo parkiranog mercedesa pred kućom. Nije, naravno, pretis lonac vrijedio ko merdžo u novcu, ali je bio nešto novo, neisprobano i čudno, pa su sumnjičave domaćice na tu „bombu“ u kuhinji gledale s izrazitim oprezom
Kod pretis lonca je važilo pravilo ko i za sve što oči nisu nikad prije vidjele:
– Nek ga, bogati, neko drugi isproba! Đe ima da se može za po sata raskuhat meso, uhasulit grah, kupus, paprike, razne dolme, pa i neko jarence ili zeko mali završit tako da se meso od kosti odvaja pa sve slipa od slatkoće?!
Nevjerne Tome su se batrgale da ne nabave ovu stvarku sve dok se sami na lične oči nisu uvjerili da pretis lonac fercera. A kako su se u to uvjeravale ove skeptuše? Pa tako što bi im u kuću dolazile jal komšinice jal rodice il prijateljice, koje su već imale posla sa ovim „čudom“ i demonstrirale im sve funkcije ovog ekspres lonca od masivnog aluminija.
Svijet je naravno za ekspres lonac znao još dok se kod nas od svih kuhinjskih pomagala imalo samo bakrenu lončinu na otvorenom ognjištu i dvije drvene kutljače – jednu za miješanje čorbe, a drugu za miješanje veša i mlaćenje pratljačom na kakvom izvoru.
Izmislio ga je Denis Papen, 1679. godine, a za sve one „iz pedeset i neke“ ekspres lonac se nikad nije zvao ni ekspres, ni Papenov nego, kratko i jasno: pretis lonac. Jer ga je „izmislio“ ko bi drugi do drug Tito! Tito je stvorio PRETIS koji je skoro tristo godina poslije ovog francuskog izumitelja izradio prvi yu-ekspres lonac.
PRETIS je, zapravo, preduzeće iz Sarajeva koje se bavilo svim i svačim, od pravljenja nekih gefufni, geverni, vudlovanih cincilatora, strojnica, odljevaka, pa eto i ovih lonaca za brzo kuhanje.A akronim je i čita se Preduzeće Tito Sarajevo. I stanovalo je u Vogošći. Sve Sarajevo je bilo sretno da ga može direktno iz fabrike po fabričkoj cijeni nabaviti.
I tako jedan dan, pričalo se po mahali, tetka mog komšije Džombe, debeljuškasta i simpatična Fika, a svi su joj tepali Fikana, prva se odvažila i u fabriku po lonac. I lijepo fino sve po uputstvu radila. Prvo samo stavila par krompira, počeo on šištat, ona ga sklonila s peći i nakon par minuta otvorila, krompir ispo za prste polizat. Tako se vještila i svještila bogme dobro. Zvala kone na lešo teletinu, bosanski lonac, koljenicu… Žene pobenavile za loncem.
I krene demonstracija rada po kućama. Isto ko danas ovih tapervera, robot-usisivača i pekača hljebova. S tom razlikom što Fikana nije imala banke od toga osim glavobolje i ženske cike, vriske, pitanja i potpitanja. Helem nejse, prvo je otišla rođenoj sestri da je ubijedi kako je pretis svjetski izum i kako će joj olakšati rad u kući.
– Imaš, bona ne bila, četvero djece, sve muškadija, valja to nahranit, oprat, obuć, kuću očistit, za čojekom pospremat, namirivat petoricu ćunaša. Olakšaj sebi barem u kuhinji. Ubaci u lonac svega po malo, zatvori i dovale svojim poslom. Dok si okom ručak gotov, ukusniji nego da si oko njega skakala ko Maksim po diviziji.
– Dobro, hajde de, donesi ga kad si navalila da isprobam – sestra će joj.
I kupi joj ga Fika i donese sva sretna, jer negdje duboko u sebi ona zna da se ljubav podgrijava kad je domaćinu sit želudac. U čas se u avliji stvoriše kone s bezbroj pitanja.
– Bogati Fikana koliko košta ova skalamerija? – upita prva komšinica Hata.
– Nije skupo. Ja sam uzela na čekove. Vrijedi svakog dinara.
– Evo kako radi: Vidite ovaj pipak na poklopcu sa ovim rorama, on vam je najvažniji u operaciji kuhanje bez po muke. Na taj ventil izlazi para koja se nakupi pod pritiskom vreline i vode koju ste stavili da pokrije sve zarzevate koje ste stavili unutra.
– Fadila, hajde stavi štogod u lonac – Fika joj zapovidi, ko biva nemam ja sve vrijeme ovog svijeta da vas podučavam.
I stavi Fadila komad mesa, dva-tri krompira, papriku, režanj kupusa, sve složi i zali vodom.
– Jel malo vode, da stavim još?
– Stavi još dvije dece da prekrije meso za jedan prst – Fikana će sigurno.
Bilesi su njih dvije na avliju iznijele i stari fijaker, podložile ga fino da se za petnaest minuta sav zarumenio od vreline.
– E hajde sad slobodno stavi na fijaker, i spremi nam kahvu dok pretis ne prošišti.
– Može li se u njemu, moja ti, skuhat bravetine, znaš da je ona tvrđa i masnija? Ima li fajde probat?
– Ima, moja Hato, kako nema. Sve on može raskuhat, to pola sata-sat najviše. Da kaloše staviš, one bi se u paluzu pretvorile.
– Aaaaa, evo ga draga Fiko, vidi šta ono onoliko šišti?! Šta ćemo sad, da ne eksplodira, ne daj mi Bože. Eto ti belaja – Fadili se pritisak povećo na 180.
– Ne brini, nek šišti… on će svoje provest. Sad ćemo ga skinut i nek odšišti svoje.
I dok su one tako riječ po riječ, tetka huda zaboravila da pomakne pretis sa šporeta. A on je sve vrijeme alarmiro svojim bučnim šištanjem da je vakat.
– Aaaa šta ovoliko šišti, trebo je završit – u neka će doba Fikana. Prileti do fijakera i zajauka:
– Nisam pretis skinula, jooojjj… gdje je krpa, daj mi Fadila krpu, brzo…
Ni Fadile ni krpe. Fadila pobjegla u kuću čim je ova zakukala.
I bila je u pravu. Samo što je ušla u kuću čula se strahovita eksplozija. I ništa se više nije čulo. Zavladao je apsolutni mir. Ona mahinalno zgrabi neku taraču i izleti napolje. Imala je šta vidjet. Fika i još dvije kone ostale skamenjene, one druge valjda uspjele pobjeći. Na tri metra od njih poklopac sa onim gumenim zavijutkom, a tijelo lonca palo malo dalje u zavalu kuće.
– Fiko, jeste li dobro? – Nijedna ne progovara. Fadila je drmnu, ova se strese: – Ha… Jesil dobro, draga Fikana? – Dobro sam, dobro. Zvoni mi u glavi, ne čujem ništa – uhvati se dlanovima za uši.
One dvije miču usnama ali ih niko ne čuje. Zajedničko im je svima što su im kose pune mesa, a sa haljinki im klizi kupusna kaša.
– Hvala ti, Fiko, gdje čula i ne čula, ali meni ga više neće zašištat ne zvala se ja Fadila! – odsječe i s hujom zgrabi brezovu metlu kojom odgura pretis dovraga.
Tekst je prenesen iz novog broja magazina “Azra”