Kad je umro tetak Zijo, bio je to najveseliji ispraćaj jednog merhuma zabilježen ikad u našoj mahali. Jer, kad umru veseli i dobri ljudi, i Gospođa Smrt se veseli. Ona ima težak posao i kad je neko odobrovolji, onda i Njoj lakše padne uzimanje života.
Kakav život, takva smrt. Nebrojeno puta se dokazalo da je smrt tijesno vezana za život. Kako si živio, tako ćeš biti i ispraćen.
Sjećam se jednog starog pokvarenjaka i dinar-efendije, koji je zbog blaga u duvaru magnetski privlačio ove naše jeftine akademce. Mislio je da nikad umrijet neće, a mandrkno isti dan kad su uhvatili Karadžića. Dragi Bog pokrio smrt jednog lošeg insana hvatanjem još lošijeg. Na dženazi se okupila šaka jada, bez velikih riječi i hvalospjeva.
Tako se smrt poigrava s onim koga ne voli. Ali se obraduje onome ko joj je iz nekih razloga drag i mio. Ovo je priča o jednom takvom.
Tetak Zijo je bio najveće spadalo u bistričkoj mahali. Živio ko sarhoš. Vječito nasmijan, zaigran, u zagrljaju sa životom. Tu vedrinu ništa nije moglo ubit pa ni zarobljeništvo. Mobilizirale ga Švabe, bacile na ruski front da se s Rusima mlati za Treći rajh. Ali, grom i pakao, Rusi zarobe cijelu njegovu jedinicu i bace u kazamat. Osam godina je proveo na Kavkazu. Nema šta mu Crvena armija nije radila i kakvu golgotu nije prošo. Tortura je, ipak, stala kad su ga Rusi predali UN-u i vratili kući. Njegovi ga bili otpisali. Pomolio se na kućnim vratima, stara majka izašla, vidi neki prosijedi muškarac kuca zvekirom na avlijska vrata:
– Ko je? – upitala mati.
– Zijo, majko. Tvoj Zijo.
Žena se za grudi uhvatila i u nevjerici otvorila vrata, Zijo je šćepo za ramena, zagrlio snažno, ljubeći je po obrazima i tjemenu.
-Jesil to ti Zijo? – mati ga jedva poznala jer je Zijo spao na 50 kila i vas osijedio.
Kavkaz je odmah zaboravio. Uhvatio se moleraja, jer su svi porodično bili moleri, ali soboslikari. Oni koji zidove oslikavaju, prelaze kistom preko arabeski, restauriraju stare radove. Tetak Zijo je, defakto, bio umjetnik.
Nije prošlost spominjo i nije se guro ni u šta, ni u Tita ni u Partiju, ni u vjeru i politiku. Samo mačak i kreč, kist i masna. I ha završi poso, iće, piće, šala i muzika. Nije njega ništa moglo izbacit iz takta. Okupljo je oko sebe zezatore i lakrdijaše, znalo se da Zijo ne podnosi tešku priču. Nije imo pardona, ako bi ko počeo da vodi ozbiljnu politiku, Zijo bi zaustavio muziku.
-Muzika stani.
I muzika bi stala.
-Prvo da zrak raščistimo – reko bi. I prstom upro u strani element, poručivši mu kažiprstom okrenutom u pravcu vrata, bez ijednog slova izgovorenog, da razligu. A onda otvorenim donjim dlanom dao muzici znak da nastavi. Prethodno je, naravno, častio cijelu kafanu. Dolazio je fijakerom kući, a kao u filmovima pratila ga je muzika. Jer je fijaker iza onog rata bio luksuz. Potplatio mi miliciju i kočijaša posebno nagradio pa bi od Stojčevca lagano u sabah rani cijelim gradom prođi i svojoj kući dođi.
Bio je voljen, imo ženu i djecu, široku porodicu, brata, bratiće i bratične, kasnije i unuke. Nikom ništa nije falilo. Tetak Zijo je živio život pun duha, humora, optimizma. I nikad nikome nije govorio o Kavkazu. Pa ni majci. Samo bi odmahno rukom: Bilo pa prošlo. Život ide dalje. I išao je dalje. Doživio je duboku starost. Prije desetak godina preselio je na onaj Svijet.
Bila je ponoć, i satovi nisu stali. Tetak nije lego nego je iznebuha otišo u kupatilo i obrijo se, pomazo onom kolonjskom, počešljo i okupan nekom nurli vedrinom izišo.
– Što se ti to u ovo doba noći briješ? – pitala ga kćerka.
– Ujutro će već biti kasno – kratko će.
I bilo bi kasno, jer je lego obrijan u pola jedan, a umro u snu u dva sata.
Sva se rodbina okupila oko mejta na podu položenog u smjeru Kible. I poslije desetak minuta šutnje, krenula je priča o rahmetliji. Kuća je odjekivala od grlenog smijeha. Svak se sjetio neke anegdote s njim, Zijinog komentara, postupka i događaja.
Prvi se javio brat Refa. „Sjećate li se vi kad je preveslo one iz
Elektrodistribucije, kad ljudi dođoše da naplate struju?! Sjedio on, komšija Fele i ja ovdje u bašti za onim hastalom, kad eto ti dvojice nešto popisuju. Pitaju:
– Je li ovdje živi Bojadžić Zijo?
Kad će ti Zijo naelektrisano, ko da ga ujedaju termiti:
– Ne spominji mi tog hojrata! Đubro jedno prevarantsko. Šest mjeseci mi osto dužan kiriju. Goni ga u neku stvar.
I ja i Fele stanemo potvrđivat za njim, sve u terci:
– Đubre jedno, smrad… pobjego, a dužan osto… Što vam treba? – onako ih između psovki uzgred nezaintersovano priupita.
– Računi su neplaćeni za struju…
– Eto vidite svakom je hojrat osto dužan.
– Pa gdje je sad?
– Pobjego, otišo… ni mi ne znamo, a da znam gdje je šiju bih mu zavrnuo, mojoj djeci iz usta krade!
Ljudi se pokunjiše, u tefter zapisaše adresa nepoznata i odoše.
Onda se bratić Hare sjetio kako su morali zvat hitnu, nešto mu bilo loše. I došla dvojica:
– Bojadžić?
A Zijo s pika pokaza na svog sina Medu koji se sinoć vratio iz birtije, sav ucvincan, mortus. I ova dvojica put njega, onaj mu spusti hlače i zveknu mu bocu u bijelo meso. Kad je Medo jauknuo čulo se do Trebevića. A kad su otišli, pitam ga:
– Amidža što ne primi injekciju?
– Ma jok, meni daje samo Sudo.
– Sudo je, dragi amidža, u penziji ima osamnaest godina!
Utom se Medo pomoli: – Što me boli ova lijeva strana, otpada….
A sjećate se kad je unuku Lejlu ošamario? Rekla mu:
– Jooooj, jes mi dosadno. Dojadio mi je ovaj život!
– Dosadno ti jel… – a on fljas šamarčinu, da te više nikad nisam čuo da laješ protiv života!
Onda se komšija Fele sjeti kad su se uhelaćili nakon neke pijanke, i da ih ne bi ukućani uhvatili u takvom stanju, oprali se na brzaka i zalili Pinom Silvestre. Ali haman u toj sekundi ulazi Kemo poštar da donese penziju. Priupita ga Zijo:
– Jel sve u redu? Što stojiš na vratima?
Kaže Kemo: – Ma, nešto mi se čuje. Ko da se neko uhelaćio u borovoj šumi….
I ha-ha-ha i pi-hi-hi… Svanu jutro, dođoše iz Bakija po mejta. Svi ga ispratismo s osmijehom.
Bio je to najveseliji ispraćaj jednog pokojnika ikad zapamćen u našoj mahali.