Udaja iz đačke klupe – fenomen je što je danas gotovo iščilio u gradovima, a bezbeli ga je sve manje po selima, ako se u ovaj vakat iko iole mlad uopće i zadržava na selu. Ipak, do prije koju godinicu nije bila rijetka pojava da se izđikljala cura iz osmog razreda zakiti svatovskom maramicom i verom. I iz školske kecelje uleti u kuhinjsku pregaču
Znam zasigurno da koju godinicu prije rata nije bilo razreda u osnovnoj, a u srednjoj školi mogu stavit ruku na svetu knjigu, da barem jedna cura nije našla svoju sreću u baldahinima s kakvom protuhom.
Šta je bilo bježanija iz škole, šta iz roditeljskih domova, šta s rajom neproslavljenih matura – velikih i malih, nema broja. Uzrok svadbe je masovno bio svima poznat: „Posrnula Djeva sa big bubiz“ morala je sačuvati svoju i čast familije pa se to rješavalo „mirnim“ dogovorom sa ženikovom familijom.
Sigurno da se znao provuć i kakav drugi motiv, ali to je za ovu priču manje važno. Najvažnije je kako smo na te rano stasale cure gledali mi, njihovi vršnjaci, i kakva ih je kasnije sudbina dočekala.
Pisala bih ja i o tim zelenim pubertetlijama da znam barem jednog koji se oženio drito iz osnovne, al ne znam. U srednjoj ih je bilesi bilo, ali muški i nisu zanimljivi za istraživat. Njihov je pubertet jednostavan: „Jooj što je volim, joooj, samo da mi se prislonit njoj“. Kod cura je malo drugačije: „Joooj što ga volim, jooooj, bit će otac moje djece i vječno samo moooj!“
Nekidan se nađem s nekolicinom „drugova i drugarica“ iz osnovne škole, „nekolicinom“ jer vazda neko ne može, a i iz godine u godinu ne mogu najviše one koje su se udale iz đačke klupe. One nikad ne mogu. Na pozive se ne javljaju, a ako bi se neka prevarila pa nam odgovorila, u poruci bi stajalo:
– Baš mi je žao, na moru sam sa svojima. Ubuduće mi javite ranije. Olešite se i za mene! Ljubim svo društvo… Pusa, cmokić, bokić…..
Naravno da iz godine u godinu stižu poruke sličnog sadržaja. Kaže Pelda, razredni zafrkant:
– Ma, de ba pusti Amelu, vazda šuplja. Ne smije ona od onog svog siledžije ni do granapa. Ja mislim da nju ni mater nije vidjela od četrnaeste!
Te cure su bile od takvog materijala satkane da ništa nisu smjele. One nisu smjele luftat s ostalom rajom, ma kakvi.
– Ne smijem, ne da mi mama, redovno smo čuli odgovor.
Međutim, one su luftale puno konstruktivnije.
Sjećam se ove naše drugarice iz razreda, uvijek je bila u kecelji zakopčanoj do grla da čedno pokrije sve prirodne atribute koji su se širili na sve strane. Već je u šestom imala metar i dvaest preko grudi i preko kukova, a u osmom me bilo stid skinut se pored nje. Ja švrače, a ona ko da trojke nosi.
Nastavniku fizičkog bilo nezgodno u nju gledat, jer nije bilo dječijeg trikoa za nju pa u speedo jednodjelnom kupaćem dolazila na fizičko. Nesretnik vazda širio zjenice pred naš čas, da mu se zamagle oči jer bolje magla u očima nego otkaz s posla.
Ona bi redovno luftala sa zadnjeg časa i umjesto na šampiti s razredom, završavala na šećerlami s dečkom.
Njih tri-četiri razvijenije i menstrualno osvještenije stalno su nešto žvanjale. Vidjelo se da imaju neku svoju spiku u koju neće da uvlače nas dječurliju koja ganja ocjene, dok nam je vrhunac „wicked games“ igranje „čole“ s dječacima haman što pojedemo užinu na velikom odmoru.
Tako mi se nekoliko dana uzastopice nadovezala ova Samra, što će se naprasno udat na početku osmog. Ide za mnom i sve nešto zapitkuje te šta ima učit za biologiju, te kakva si da mi nacrtaš geometrijske krugove, te glavno: možeš li mi kupit kiflu i rum-pločicu. I tako joj ja dan za danom kupovala užinu, a cura imala užinu. Pitam je:
– Zar nemaš užinu.
– Imam, pojela. Nego mi nešto malo.
Kad vidim sutra i od ove druge školske traži, i onako u zezi ova će glasnije:
– Ma bježmo, Indira, ova će nam sve pojest!
Poslije dva mjeseca saznali smo da je trudna. I da nam se neće pridružiti na velikom odmoru još zadugo i jesti naše užine. Nekoliko godina poslije došlo do nas da je polagala osmi razred vanredno i da je stala na ludi kamen s nepunih petnaest, kad joj je sin imao šest mjeseci.
Na to će moj drug Čizma:
– Sjećam se Samre, kilu pite omlati dok si reko britva. Normalno, dvoje hrani, tad to nismo znali. Ovi njeni jedva dočekali da je se kutarišu, valjda da je skinu s humanitarne, ko kad jede ko Big Mazi!
Onda se nadoveza Benjo, koji fakat može memorisat svaku glupost.
– Jel se vi možete sjetiti kako je Samra odgovarala.
– Ma šta se imamo sjećat, bila propalitet – dobaci Mika, razredna štreberica.
– Nju prozove nastavnica, kaže de nam nabroj tropsko voće. Ona stoj pa stoj, ček pa ček… Ja joj šapćem ananas…. Ona vergla na dvanest obrtaja… troooopskoo voooćeee je …. Ja..bu…ka… Kaže joj nastavnica Mevlida: „Hajd na mjesto, do kraja godine ti je zaključena jedinica!“
– Ona kad dobije dva, to se mevlud u kući pravi! – dobaci Pelda.
Mi smo bila stroga gradska osnovna, zgrada nam starija od Vijećnice, ali smo imali u razredu tri cure koje su se udale prije male mature. Jednoj smo kuckali pare po hodnicima da kupi kolijevku, pelene, benkicu i zvečku, pošto je ovaj njen vjetropir ostavio i pobjego, a roditelji je se odrekli. Onda smo se đuture svi iz razreda pokupili i išli i na babine.
Ni ona nam nije došla na godišnjicu mature.
– Ma ne može, kako će doć – nastavlja Pelda – mi je ne bismo ni prepoznali. Garant je propala ko Grčka… A kad malo bolje razmislim; pa kako neće propast, ona do osamnaeste promijenila tri lamele i tri motora….
I tako završimo s ha-ha-ha i pi-hi-hi, a ništa smiješno nije.