Kad insan, recimo, slomije nogu, kompjuter u mozgu bi mu izbacio sken slike s upisanim datumom i satom kad je on još ko pubertetlija nekom podapeo, a ovaj se strovalio i vratio s ortopedije u gipsu.
Kad se buni što neko preko reda „ganja papire“, njemu bi ko u onom polaroidu što izlaze slike ha si nekog fotko, iz glave izašli podaci kad je, gdje i kako je sam preko reda završavo poslove.
Kad zijani neke pare, nema veze kako, odmah bi se trebo da sjeti kako je on na lahak i sumnjiv način došo do nekih para.
Kad te zapalo da hizmetiš, a ti uključi to kefalo u glavi i prisjeti se ko je i gdje je i kad je i zašto je oko tebe hizmetio, pomago bez po riječi i pito te ko maksuma.
Kad ti zvoni u ušima podugo, nije to dobar glas, to te neko natenane trača, tako da ti bubna opna hoće da pukne, a ti zamoli svoj mozak da ono što je obriso vrati pa da izbaci kad si i koga si ti to mezetio uz kahvu.
Kad te neko slago i ti nasjeo ko blećak, prisjeti se je li na neku tvoju namjerno izrečenu laž neko povjerovo pa mu se sve oko njega zaokrenulo za sto i osamdeset stepeni.
Eto, hoću reć sve ima svoje zašto, jer jednom otvoren krug se mora i zatvorit.
I u svemu tome najljepše je kad se dobro dobrim vrati. I kad se krug otvori s hajrom i s hajrom i zatvori.
Naši stari imaju jednu poslovicu koja se ko dobar savjet prenosi generacijski: U tuđem malu nema mala.
Čestit i pošten čovjek nikad neće posegnut za tuđim. Čak i ako mu gori pod nogama.
Ovoj sarajevskoj porodici je gorjelo pod nogama pune četiri ratne godine, ali nije im izgorio obraz.
Prije rata izgradili su veliku kuću pa su kao i brojni snalažljivi Bosanci izdavali cijeli sprat kako bi popravili budžet, a da i toliki prostor ne zjapi prazan. Uselio im se mladi bračni par s Kosova, oboje studenti iz imućnih prištinskih familija. Ona je studirala stomatologiju, a on medicinu. Dobrostojeći roditelji finansirali su i studij i boravak, ali su njih dvoje znali odlično italijanski i engleski jezik pa su u slobodno vrijeme prevodili za džeparac.
Ova familija ih prigrlila kao najrođenije, i izgradili su lijep odnos prepun poštovanja i susretljivosti.
Kad bi Ardita i Dritan odlazili kući preko ljeta i praznika, Skenderpašićima bi bilo neobično.
Kako ste? – zvali bi ih iz Prištine.
Dobro smo. Al nam nekako prazna kuća bez vas – čulo se s druge strane žice.
A kad bi se vratili, opet bi se sve dovelo u normalu. Ardita i Dritan su polagali ispite, gazda i gazdarica išli na posao, često bi navečer skupa s njihovom djecom večeravali.
Nama je Sarajevo druga kuća, a naše gazde Skenderpašići su mnogo dobri ljudi, paze nas ko malo vode na dlanu – govorili bi svojima.
Kako dođe rat, tako njih dvoje nerado, na insistiranje roditelja napustiše grad i odoše nakratko. Kod Skenderpašića ostaše sve njihove lične stvari, porodični albumi, odjeća, enciklopedije, skripte, medicinski instrumenti.
Dok je bilo onih satelitskih telefona, zvali su se, a onda je sve zamuklo. Prođe rat, a Priština je izgledala dalje od Pekinga. Kad se tamo zaratilo, Skenderpašići su pokušavali doći do njih dvoje, tu i tamo neko pismo bi se poslalo, ali nisu znali je li stiglo na adresu.
I tako prolazile godine, ko je preživio on je i stario, a ko je stario on je i zaboravljao. Da bi poslije dvadeset godina, Arditin i Dritanov tetić Lokman došao u Sarajevo da studira arhitekturu. Stanovao je kod rodice Anese i tako u jednom razgovoru on spomene gdje su živjeli njegovi tetak i tetka i kako ovi nisu mogli uspostaviti ponovo vezu s tom porodicom.
A Anesa će ti ko poduzetno i bistro žensko, iz topa:
– Hajmo da ih pronađemo. Možda možemo da nađemo po imenu i adresi njihov broj telefona u imeniku BH Telecoma?
On se nije ni zamislio a ona je stavila imenik pred sebe i okrenula na slovo S. Kažiprst je silazio niže i niže i zaustavio se na Skenderpašić Asim.
Eureka! Ime i adresa se podudaraju. To su oni garant. Hajde da provjerimo! – sa uzbuđenjem će Anesa.
Šta znaš, možda je ostao telefon na njegovo ime, da li su ljudi još živi, prošlo je toliko godina? – sumnjičavo će Lokman.
Ovo je novi telefonski imenik, jašta, živi su. Na kraju, nazvat ćemo, ništa nas ne košta.
Neće se oni sjetiti Ardite i Dritana.
Ne možeš znat ako ne nazoveš. Hajde, evo ti telefon, pa zovi. Fino se predstavi i reci ko si, odakle si, ko te šalje….
I tako se ovaj dvadesetogodišnjak odvaži i nazva. A s druge strane se javila Asimova kćerka, sad 30-godišnjakinja, koja pamti da joj je Ardita poklonila prvu barbiku u životu. Odmah je pozvala roditelje, oni su insistirali da Lokman dođe na ručak. Dogovor je pao i on se sutradan obreo kod Skenderpašića.
Smjesta su pozvali Arditu i Dritana, razgovarali dugo i evocirali uspomene. A onda su Lokmana uveli u sobu u kojoj su držali sve njihove stvari onako kako su ih ovi ostavili kad su napuštali Sarajevo.
Nadali smo se da će se vratiti po svoje – rekao je Asim.
Ali nisu, mogli ste ovo pobacati, prodati, izložiti u ratu – čudio se tetić.
Mi smo izložili sve naše knjige, stare stvari, štogod nam je došlo pod ruku. Nije da nam nije trebalo, ali nismo ni pomislili da posegnemo za njihovim stvarima. U tuđe se ne dira – zaključio je Asim.
Lokman je sve stvari spakovao u četiri-pet kutija, smjestio u auto i za Prištinu.
Poslije heftu na adresu Skenderpašića stigao je paket s uvećanom i uramljenom fotografijom na kojoj su svi zajedno na večeri u praskozorje rata. Kada su Dritan i Ardita pregledali pristigle stvari, našli su i ovu sliku. Na naličju slike je pisalo: Nakon svega, vi ste nam vratili vjeru u ljude.