Nana mi je najbolji motivator

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Danas motivatora na svakom koraku, a nikad zapuštenije duše nismo bili. Vrijeme je takvo pa su to skontali i ovi razni lajfkoučevi pa prosipaju svoje instant-mantre. Nema meni bolje mantre do nanine. Ona je trajna, za sva vremena.

 

Danas čovjek oko ne može da otvori ni uho da poštedi od silnih motivatora, trenera tijela, uma i srca i vaskolikih pametnjakovića što iskaču iz svake televizijske i internet konzerve i pozivaju nas da se kao spašavamo.

„Nemoj me ti spašavat, živ bio!“ – s podsmijehom će jedna moja supersonično uspješna jaranica koja se cijeli život sama bori protiv raznih nesreća, od porodičnih tragedija do trudničkih boli, ali onih bez trudnoće, konstantnih, hroničnih, nasljednih.

„Pa, što? – rekoh, a u sve je u sebi podržavam, „ima ljudi kojima treba samo takav podstrek da se poprave, koja pametna riječ, primjer na dlanu, iskustvo drugog“.

„Neka te, pusti, pa kakvo tuđe iskustvo?! Čovjek da je učio na tuđim iskustvima bio bi melek, evlija, čudotvorac, humanista i dobričina, i zdrav ko drijen, makar bi živio 150 godina! Nemoj i ti na njihov mlin vodu navodit!

Ha ti to na neki način moraš da platiš, ti u to vjeruješ ko u sve na svijetu. Jer ti to plaćaš, ti se u to zaljubiš, u te ljude koji ti se priviđaju kao nadljudi.

On/ona ti kaže: – Lezi u avliju i gledaj u jutarnje sunce 45 minuta i opusti se, a onda se lagano pridiži do čučnja pa se isteži u joga stilu, oslobodi negativne čakre da odu kao laste u jesen ili kad već, i tako dva sata. A onda skuhaj kamilicu i šetaj po zelenilu, baštama i livadama, problem ti je odmah za leđima. Pa gdje je to tebi normalno!? Kakva šuma, kakvo jutarnje sunce, kakav zen (!) kad ja u šest moram da se spremim i da u sedam budem na poslu, a valja mi se vozit pola sata do firme. A hoće li mi taj vrli trener duha i života pokupit djecu, odvest u školu, spremit im doručak. Ja ni kamilice ne stignem da popijem dok njima donesi, napravi, prinesi?! I eto on će mi otplatit kredit dok se ja vukljam po amazonskim prašumama i po meksičkim hacijendama i tražim Navaho Indijance i zaljubljujem se u prirodu. Ma hajte, molim vas!

Pokušam da joj uskočim kako nije baš tako, ima finih ljudi, doduše nose se po posljednjoj modi koja košta, cvrkutavih i raspoloženih, jer je to sve dio marketinške strategije da nam ukažu da ako njih slušamo i kopiramo i mi ćemo namah tako izgledat.

Uvijek se sjetim Nazifa Gljive pred one prve demokratske izbore kad se on kandidiro za predsjednika Bosne i Hercegovine, i obučen tip-top sa Rolexom na ruci i u odijelu Armani, poručio biračima: Ako glasate za mene, ovako ćete izgledat!

Slično je govorio i onaj drugi zlatnim kašikama ćete jesti. Možda da smo kolektivno ponavljali tu mantru, ko zna gdje bi nam bio kraj! Političari su, ipak, najjači gurui.

E tako i ovi lajfkoučevi, koji dođu i kod nas, zakupe velkačku salu, ti fino kupiš ulaznicu, i gledaš to nasmijano biće kako ti drži vaz sat-dva. Oni, ustvari, malo vaze, najviše vazi raja u sali, postavlja pitanja, govori o svom duševnom slomu, nervozi i afektaciji, problemima, i traži da ovaj magičnim štapićem otkloni problem. I otkloni ga ovaj – ali avaj (!) tako što ti predloži da se nasamo nađete i to naravno košta, da zapratiš njegov kanal i to je njemu plus, a onda on izmisli kao neku svoju filozofiju/vjeru koju ti moraš slijepo slijediti ko tek rođeni kozlić majku, ne bi li ti nekad eto bilo bolje. Ti, ustvari, postaješ  sljedbenik nake nove sekte i sektašu sluga. Možda to u neko doba skontaš, ali prije da nećeš. A veliki guru te eto ko biva malo smirio i uvalio ti deset floskula koje ti ko mantru ponavljaš iz dana u dan.

„Pa nije to tako loše, što radiš to i privlačiš. Neka pozitive, draga Alma. Mora se malo i mantrat, kakvo je vrijeme došlo bolje ti je mantrat nego palit TV. To ti je tek ubleha, odnese te cijelog!“.

„Ne kažem ja, da nije i to, ali nemoj mi šupljikata, majke ti. Eto pomažu, pa kome ti pomažeš!? Sebi ne možeš bona pomoć. Ova jedna nas učila kako da sačuvamo ljubav u braku, ona se u međuvremenu dva put zaljubila, stala dvaput pred matičara i rastavila! Ovaj jedan pričo o uspjehu, tipa novac će sam doći a vi samo radite i ne mislite na novac, poslije saznamo da ga naka grofica izdržava! Ova jedna lajfkoučevica lijepa fakat ko slika, unakazila sama sebe ovim botoksima i zatezanjima, eno je hoda sva plastična ko kineska barbika! Popravite sebe, boni ne bili“

„Ali vidiš da ljudi nešto išću, treba im. Treba im da ih neko sasluša, da budu u centru pažnje i da se neko bavi njihovim životom. Ljudi to hoće. Nije njima, ustvari, do pomoći nego do toga da budu vidljivi. Zato ovi lajfkoučevi služe više ko dobri slušači!“

Alma mi odbrusi ko da me je čekala na zicer:

– Nikad te niko neće bolje saslušat od majke, a nikad ti niko jači savjet neće dat od nane! Naše nane su najbolji lajfkoučevi! To tvrdim sa stopostotnom sigurnošću. Što je moja rahmetli nana bila motivator to ne mogu svi ovi japi-gurui na svijetu! Jednom mi bilo dosadno, sve po kući mantrala dosadno mi dosadno, a nana mi u ruke trnokop i slatkim umilnim glasom izda zapovijed:

– Hajde sine Alma u avliju pa mi onu ružu đulbešećerku i onaj šimšir okopaj.

Meni nije trebala veća kazna, ne smije se nani reći ne mogu. Po onom sam se zvizdanu sva osafunjala, okreni-obrni. Nije ni deset minuta prošlo, ja nani trnokop vratih i rekoh: – Završila nano!

Kad je nana bacila oko na cvijeće samo je odmahnula rukom, pogledala me onim svojim nebeskoplavim očima i rekla: „Što je brzo, to je i kuso“.

Ta me nanina prati cijeli život.

Kad bih zabrzala, usporila bih i uradila kako valja.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti