Danas, više nego ikad, čujem onu rečenicu – floskulu: „Nije što je moje, ali je…“ Odnosi se ona uvijek na „dijete“. „Nije što je moje dijete, ali je da kucnem u drvo“ i tako to…. Nakon toliko „nije što je moje, ali…“, u jedno sam sigurna: Naša budućnost je svijetla da svjetlija ne može biti!
Sjećam se onih predrenesansnih godina u kojima smo se rađali mi levispetstojednaši, kada se djeca nisu plaho ni milovala a nisu nešto ni ubjeđivala šamarčinama, nego eto „onako“. Provlačili smo se kroz školu i život s roditeljima kojima je bilo teško preko jezika prevaliti neku pohvalu. Pohvale su se škrto iznosile pred svekolikim življem – prijateljima, komšijama, drugim roditeljima, a djecom pogotovo.
Mogao si ti biti izuzetan, mogao si izmisliti strujno kolo koje radi bez napajanja, i sva te škola s pohvalama dočekivat, ali tvoja majka teško da je nafatavala žene po ulici i po poslugama i frizerskim i vadila sliku iz novčanika spremno izgovarajući: Vidi mi Meme, ko lutka. Nije što je moj, ali je najbolji. I to u svemu. Evo nekidan ga…. I onda kreće oda Memi i njegovoj genijalnosti.
Nije toga u ovoj mjeri kao danas bilo, ustvari – bilo je, ali su to radili samo oni koji nisu imali stida, kulture, nekog temelja u odgoju što smo skromnost zvali. Haman nam to nedostaje danas pa se svaka šuša svojom šušom hvali. To pljušte pohvale ko ispeglane instagramske fotke na sve strane.
Još se čestito nisi ni upito sa osobom, samo što si izgovorio ono bezvezno: Đe si, šta ima?, majka spremna ko zapeta puška povlači oroz i ispaljuje prvi metak koji dotičnog slučajnog upitivača pogađa u glavušu: – Da mi vidiš Džejle… Kao Ana s četiri pištolja, izvlači mobitel iz zadžepka sa stražnje strane tašne i ide: – Evo-evo, stani malo… Evo je sad kad je diplomirala, srce mamino. Nije što je moja, ali je bila najljepša. Evo pogledaj. Zar nije?!
Unezgođen stojiš gledaš u neku sliku, ne znaš ni da se Džejla rodila, ali sve znaš o njoj u tih nekoliko minuta dugih kao vječnost. Naravno od tebe se traži potvrda u fino biranim riječima, nije dovoljan samo klimoglav.
- Jeste, blago se tebi, Džejla prava zlatica. Ne možeš ti ni pomisliti drugo, ma kakav utisak na tebe ostavila slika nekog curetka koja se ne vidi od bruke cvijeća kojom su je zatrpali dok blažena i ponosna majka čvrsto drži onaj tobolac s diplomom.
- Da je vidiš ovdje…. Vidi je kao gazela. A vidi je ovdje, ovo je na moru, svi samo u nju gledaju.
Ako šutiš, majka već počinje da ti se unosi u lice i drmne te ovlaš laktom kao da ti daje signal kako trebaš ozarenog lica i razrogačenih očiju uživati u prizoru mamine gazele koja tebi liči više na Patka Daču kojeg je neko pljusnuo vodom. Moraš da se smješkaš i pretvaraš da nikad u životu divnije biće nisi vidio. Izvući ćeš se iz ovog zagrljaja pitona, aha, kad na vrbi zasvrbi. Samo te može spasiti neki hitni poziv tebi ili pitbul majci koja ponavlja ko Švabo „trajlala“: Nije što je moja, ali moja Džejla što zna, što umije, što je pametna….
Amanjarabbi.
Ali, da se razumijemo, ne rade to samo majke. Danas su i očevi ponosni da ne mogu biti ponosniji na svoju čeljad. Maksum se nije još kako treba ni rodio, a ponosni otac izbacuje ponosnu objavu sa slikom podbuhle bebe: Nije što je moje, ali je najslađe.
Priča mi prijatelj kome je danas oko petobanke da je njegova majka bila profa u srednjoj, a kuća im bila preko puta škole. On je redovno kasnio. Tako je to kad ti je sve pod nogu.
- Moja majka nije dala nijednom profesoru da me pohvali. A fakat sam bio odličan u svim predmetima. Oni bi počeli: – Draga Nafo, nije što je tvoj, ali Damir je za svaku pohvalu. Dečko za primjer svima u školi. A ona bi odmah prekinula priču i naglašavala jedinu moju manu – to što kasnim. – Šta fin?! Na koga li se bacio nije mi jasno. Nit sam ja takva nit je Ogi takav. Samo kasni. Nego ti njemu odmah daj neopravdani. Ja mu opravdat neću. Nek se nauči pameti. A razrednu mi nije popustila sve dok mi žena nije upisala loše vladanje. Ja pet minuta zakasnim, profa me upiše, a mati neće da opravda. A danas, roditelj kaže djetetu nemoj ti u školu malo odmori, majka će ti opravdat! Djecu u zvijezde ukivaju. Sve su to mali genijalci, niko kao oni, a u reali niđe veze. Jesu napredniji od nas što jes-jes tehnološki i svladaju za tili čas taj engleski, ali koliko podrške oni imaju od roditelja trebali bi već skakat po Marsu!
Zapričamo se tako, i on se dosjeti jedne zgode od prije koji dan, kaže:
– E, baš kad smo kod toga, ja u priču sa jaranom i on krenu falit svoje kćeri. Te Melka mi je ekspert za ovu grafiku i „tri de modeling“. Ma, nije što je moja ali je dijete gigant za to. Traže je po cijelom svijetu. Hajde, rekoh, super da si to dočekao. A on nastavi, a tek ova druga, na nju sam posebno ponosan. Mlada je skroz, a osamostalila se. Otišla daleko u svijet. Kaže: Tata, hoću da probam sama. Rekoh dijete ti si mlada, tek počela živjet, rano ti je. Ali, eto, otišla je. Nismo je mogli zaustaviti. Pa kolko joj je godina, priupitam ga:
- Dvadeset i devet tek.
- Baš je mlada! Nije mala stvar bogami pustit dijete da jasa po svijetu samo. Ali nek si je pustio, vidiš osamostalila se a mlada, šta je 29 godina ništa… Kad se sjetim sebe u tim godinama, ništa znao nisam! – odgovorim mu, misleći da će pročitat podsmijeh u mojoj podršci, ali jok.
- Nije što su moje, ali su kao vile, pametnice, svijet obišle… Kako one špilaju ovaj engleski, ma hajde ba, ja ni svoj ne zna tako….
I tako riječ po riječ dođosmo do zaključka da nema djeteta što ga Bosanka ne rodi.
Skrenusmo na neke druge teme, malo ljeto malo zima, računi, karijera, i na kraju ga priupitam ovlaš, da ne ispadne da me ne zanima zdravlje njegove porodice:
– Kako su tvoji?
I on ko omađijan, kao da se do maloprije nismo cirkuzali s roditeljima koji neumjereno hvale svoju djecu, za mobitel i tip-tip: Evo ih. Vidi mojih junaka. Amel i Sanel. Najbolji karataši u Budakovićima. Nije što su moji, ali nema jačih. Kaže trener: – Hamede, oni su ti kao gazije. Sad su najbolji u klasi, a za koju godinu đe će im kraj!
Pogedam ga iskosa i šeretski se nasmijem: Nije što su tvoji, ali….