Kada ljudi nabiju stereotip da su prave ljubavi samo mrtve ljubavi, onda ispada da je svaka prava koja nije mrtva, izuzetak koji potvrđuje pravilo. Ova koju ću vam sada ispričati je ona najpravija, ona kojoj je mjesto u svim čitankama za odrasle koji su ubili ljubav u sebi jer boluju od hendikepa zvanog predrasuda
Ona je Olivera, on Džemo. Rođeni u Mostaru, u biseru Mediterana, jer to Mostar i jeste odvajkada. Kroz luk Staroga mosta teče smaragdna voda života, iz koje pehar ljubavi i sna kao da na dušak ispijaju sva zaljubljena srca ovoga svijeta. Mostar je stvoren za romantiku. A gdje je romantika tu je i pogibelj.
Upoznali su se u ono najljepše doba kasnih 80-ih godina prošloga i stoljeća i milenija, u jednom mostarskom kafe-baru, dok je „Jabuka“ svirala, njima su se kazaljke poklopile. Dovoljno je bilo da se ogledaju u vlastitim očima, i da bura emocija nezaustavljivo krene. Ni svi ljubavni romani koje smo pročitali, ni sve što su drugi pričali o velikim romansama, ni svi oni koji se kunu da niko nikad nije volio kao oni, jedva da su dovoljni za razumijevanje pred nezapamćenom snagom njihove krajnje i konačne ljubavi. Neko bi jednostavno rekao:
– To kolko se njih dvoje vole, to je, brate, nenormalno.
Dogodilo se ono „nešto“ što je ravno nemogućem. Što je vrijeme više prolazilo oni su se čvršće vezivali jedno za drugo, nezasiti i zaneseni kao dva djeteta u igri staklenih šestoperaca klikera.
Olivera – Olja je pripadala pravoslavnoj porodici koja je u Mostar došla iza onog rata iz Nevesinja, trbuhom za kruhom. Bili su radeni ljudi, od ruku i zanata, otac joj je radio u „Sokolu“ kao mehaničar, a majka u jednom obdaništu kao vaspitačica. Olja je imala i dvojicu starije braće blizanaca koji su se pozapošljavali i poženili baš negdje u to vrijeme dok je ona hodala s Džemom. Završila je za medicinsku sestru akušerku i počela je odrađivati pripravnički staž u Mostarskoj bolnici. Sve je bilo svima potaman, dok Oljin brat Marko nije saznao da je to sa Džemom vrlo ozbiljna priča i da bi ubrzo mogli dobiti zeta koji se nepoćudno zove Džemo.
- Jel ti znaš da se on zove Džemo?! Jel tebi jasno, ženska glavo, da je on musliman, a ti se krstiš?! Prekini to, da ne govorim ocu. Ako on sazna, nećeš se dobro provesti. Vi ste dva svijeta, utuvi to sebi u glavu već jedanput – savjetovao je stariji brat.
- Neću. Moje srce pripada samo njemu. Ni ja tebe nisam pitala za koga se ženiš. Tvoj izbor, tvoja stvar. Ovo je moj izbor, moja stvar – bila je reska kao ručna pila.
Marko nije dugo čekao nego je rekao ocu, majci i bratu, pa je pritisak na Olju bio strašan. S druge strane, ni Džeminim nije bilo svejedno. Sve je mirisalo na rat, počela su grupisanja i odvajanja čak i po birtijama, a Džemo i Olja su i dalje vidjeli samo jedno drugo.
- Ti stvarno naivno vjeruješ da će se Olja udati za tebe?! Da je njeni neće spriječiti? – govorila mu je sestra Timka.
- Ja u to nemam sumnje ni u varijanti „pod razno“. Nema tog koji naše planove može poremetit. I nema toga koji nas može razdvojit. Ni milom ni silom! – odbrusio joj je.
I mostarska raja su tu njegovu zasljepljenost ismijavala kad bi ih vidjeli da u cik rata šetaju zagrljeni Šantićevom.
– Džemo voli džem, Džemo voli džem – pjevušili su šeretski za njima.
A onda je puklo. Mostar je gorio od paklenih vatri koje su bile sve samo ne romantični odbljesci na površini zelenomodre Neretve. Sve im je teže bilo da se nalaze.
- Džemo moj, ja se ne mislim vraćat kući svojima, bolje da sam s tobom. Ovo mi sve miriše na strašni rat, strah me, ne znam šta se može desiti.
- Može biti svašta, ali neće ovo dugo trajati. Vrati se ti kući večeras, pa se spremi, uzmi samo nužne stvari i preleti kad se ne granatira do Đeze, on će te autom dobaciti do moje kuće – smirio ju je.
To je bio njihov posljednji susret. Džemo je pokušao saznati šta se dogodilo, zašto se Olja nije vratila, srce mu je u pete spalo. Dobio je haber da je otišla sa svojima u Nevesinje kod rođaka. Nisu prošla dva-tri mjeseca uspjela mu je poslati pismo preko Crvenog krsta sa objašnjenjem:
– Onu noć kad sam se vratila, moji kao da su znali šta spremamo, dočekali su me s pričom da nam nije tu sigurno i da idemo samo preko vikenda u Nevesinje jer će puškaranje kratko trajati. Satjerali su me u ćošak. Pristala sam na dva dana, a evo i sada sam u Nevesinju. Boga molim da te što prije vidim…
Sve je odjednom stalo za oboje. I vrijeme kao da je stalo. Dan nikad proć. Samo rat nije stajao, samo je rat bio nezaustavljiv. Njih dvoje su živjeli neke druge živote, kao u nekom vakuumu. Ratom nametnute. Džemo se borio kao da je sve izgubio i život mu je vrijedio samo ako ga je mahnito trošio. Tu je njegovu ranjivost nanjušila jedna mostarska košuta s kojom je počeo novu priču i dobio dvije kćerke. Ona je znala koliko njegovo srce pati za Oljom, ali je željela da ga ljubavlju svojom izliječi, da zaboravi i da se ona zove njegova posljednja.
Olja je u nevesinjskoj ratnoj bolnici upoznala naočitog doktora kojem je povjerila svoga srca žal. Utjehu je pronašla u njegovom naručju, udala se i rodila dva sina.
Da je tako ostalo, Džemo i Olja bi potvrdili stereotip o tome da su najveće ljubavi nesretne. Ovo bi bila još jedna tužna priča o neispunjenim ljubavima koje su sustigle nesreće, zabrane i predrasude.
Međutim…
Čim su se putevi odblokirali, Olja je bila u prvom autobusu za Mostar. Ništa je nije moglo spriječiti da svom Džemi poleti u zagrljaj. Ni muž, ni djeca, ni braća, ni roditelji, ni čaršija…Niko.
Čekala ga je u kafe-baru gdje su im se kazaljke poklopile. Nije morala dugo. Iako tu nije pio kafu otkako su se rastali, osjećaj ga je taj dan vodio tamo. Kada su im se oči srele, bilo je to kao prvi put. Ni proteklo vrijeme, ni rat, ni suprotni frontovi, ni različite vjere, ni brakovi, ni djeca, ni upiranja prstom, ni cijeli svijet, nisu mogli pomutiti taj žar u prsima i plamen u srcima koji nikad nisu ugasnuli.
Zagrlili su se snažno i od tada do danas su skupa. Mostarski Ahmet Šabo pronašao je svoju Tijanu. Ljubav svoga života. A ništa, ama baš ništa, u životu nema smisla ako nema ljubavi.