Dvije su se vode zavadile…

Piše: Indira Kučuk Sorguč

Daidža je jedna voda, a njegova „mala Šveđanka“ druga. Te su se vode zavoljele, pa pomamile i zavadile, malo mutile i na kraju opet spojile, ko lijepa Ćehotina i studena Drina. Aman!

Zvali su ga Daidža. Sestra mu se udala iz školske klupe, u kecelji pobjegla s časa, rodila nepredviđeno za pola godine,  pa je i on rano i nepredviđeno posto daidža. Bio je u mladosti lijep ko Čola, crnokos, atletski građen, tip-top. Ali zbog mahalskog odgoja potpuno nesvjestan svoje pojave. Kao da se nikad u ogledalo nije pogledo, i osvijestio da izgleda kao „star“. Bilo je to ono vrijeme kad je bio pojam pripadat radničkoj klasi, jer je ona bila pokretač socijalističkog razvoja, pa je i ovaj naš ljepotan više volio da ukiva toke i bude koristan za brusilicom nego da se šepuri po televiziji.

A mogao je, jer ga je ekipa Televizije Sarajevo zapazila kad su snimali film o metalostrugarskom zanatu i obreli se u njegovom preduzeću. Zvali su ga da im se javi da statira u novogodišnjem šou. Nije Daidža nikad otišo: – Nisam ja za to, ko da bi na iglama sjedio!  – opravdavo se svojoj raji iz ulice koja bi ga malo-malo pa bocni: – Da si se usliko na televiziji, ne bi nas više ni poznavo!

Njegovi najbolji drugovi bili su Ćiro, Zaim i Fele. Sva trojica od pelena zajedno, isto obdanište, ista osnovna, ista srednja i ista „radna organizacija“, samo su radili na drugim poslovima. Pratili se u stopu, jer niko, ustvari, nije znao šta bi volio da bude. Nego ih sljedovalo s obzirom na labudove i trice u školi da se uhvate nekog zanata. Sretno su pozavršavali  i sretno se zamomčili i došlo vrijeme ljubovanja.

Daidža se odmah zaljubio, iz prve. Samo što se približio prvoj, ona je postala ljubav njegovog života. To im je valjda familijarno. Zaljube se jednom ko djeca i više nijednom. Izašli tako sva četvorica jedne ljetne noći u hotel Nacional, i iz bašte otišli s brojevima telefona na kockastom papiriću iz konobarskog bloka. Četiri mladića idu s Trebevića s četiri djevojke iz studentskog doma Nedžarići.

Sve četiri su došle iz manjih mjesta i studirale u Sarajevu. Ova Daidžina je studirala ekonomiju i dolazila je iz Miljevine, u blizini Foče. Daidža se toliko tresno u nju da bi skupi ono svoje radničke platice i sa svojim jaranima se potrpaj u peglicu što je kupio od komšije na otplatu, i pravo za Miljevinu. Sve da vidi svoju „malu Šveđanku“, kako joj je tepao, koja bi svaki vikend odlazila svojima. Bila je iz dobrostojeće familije, pa nije osjetila trošak stalnog putovanja i odvojenog života, dok bi Daidža osjetio svaki potrošeni dinar.

Daidža se spremao da Timku vjeri,  i cijela ekipa je jedne subote krenula s njim da mu drži fige. Pošto se izvalio za zlatni vjerenički prsten, osto je švorc.

  • Daidža, gdje ćemo spavat? – pito je Ćiro.
  • Raja, ne brinite, vodim vas na pravo mjesto. Ima dobra klopa, kreveti čisti, fini jedan pansion. A sve badže.

Taj fini pansion bio je Kapedom Foča. U prizemlju zatvora, nalazilo se prenoćište za beskućnike, skitnice, siromahe, pijandure i druge protuhe. To njegovi drugovi nisu znali. U menzi su dobili gulaš od bistre vode i tvrdo kuhanog govečeta i krišku starog hljeba tri dana koji se u ruci u mrve pretvaro. A kad su ušli u to bajno prenoćište, pred očima im se ukazao mrak, jer se svjetlo nije palilo tu nego u zauvijek zatvorenoj upravnikovoj sobi. Plamen upaljača ih je vodio do praznog metalnog kreveta presvučenog grubim vojničkim ćebetom.

  • Kakva je ovo strava i mraka, dragi Daidža?! – oglasio se Zaim.
  • Ma čini ti se samo, sve će biti ujutro ljepše – bodrio ih je.

Ujutro je zaista bilo ljepše. Probudila ih je pjesma koju su horski izvodili kažnjenici Kapedoma: Aaaaj, dvije su se vode zavadile, aj Ćehotina, aman, i studena Drina, aj Ćehotina Drini govorila… Pogledali su kroz prozor s rešetkama koji im je pružao savršen pogled na osuđenike u jutarnjoj šetnji po zatvorskom krugu. Ispalili su se bez doručka i put Daidžine buduće tazbine. I pade vjeridba. Nisu joj roditelji bila baš oduševljeni, ali otac je prekratio:

– Ima još ovu završnu godinu ekonomije, pa kad završi, može biti svadba!

Do diplome, dvaput mu je Timka složila nogu. Pokazala mu da joj njegova ljepota ništa ne znači, da joj treba uzbuđenje. On je svaki raskid bolovao kao teški duševni bolesnik. Živno bi ko ptić kad bi se pomirio. I došla je famozna Timkina diploma. Nakon odbrane, cvijeća i čestitanja, Daidža je veliko društvo o svom trošku odveo u restoran „Kula“.

  • Dragi Daidža, jel ti to imaš fetiš prema „zatvorima“?! Ili samo voliš da te zatvorenici služe?! – zezo se Fele koji je povezo Kulu i Kapedom Foča.
  • Čudno, nikad tako nisam razmišljo – zamisli se Daidža.
  • Samo da nam gulaš od cipele ne iznesu, dobaci šeretski Ćiro.

To se naručivalo, pilo žestoko u litrama, zaljevala se diploma i vjeridba i skora bračna zajednica. Do Timke je sjedio njen kolega sa studija, Hamad, Arap koji je došao studirat u Sarajevo, dok je Daidža sjedio preko puta sa Ćirom, Zaimom i Feletom i njihovim curama. Timka nije ni pogledala prema Daidži, fokus njenih okica bio je na Arapu. Za njih dvoje drugi nisu postojali. Samo kad bi se Daidža prodero: – Timka, Hamede, za šta ste još? Timka bi odmahnula nehajno rukom. I dok su svi zaljevali njenu diplomu, Timka se ustade, za njom se i Hamad ustade i izađoše iz sale. Svi su to vidjeli osim Daidže. Vrijeme je prolazilo, oni se vraćali nisu. Za toalet predugo, ma šta da se tamo radilo. Kad je daidža primijetio da ih nema, pita Feleta: – Gdje odoše ona moja i onaj Arap?

  • Valjda u klozet, odgovori Fele.
  • Pa gdje su dosad? – zabrinuto će Daidža.
  • Idi vidi da ti se ženi nije nešto dogodilo, može bit svašta. Da joj nije pozlilo! – gurnu ga Zaim.
  • Hajte sa mnom – zovnu jarane.

I tako sva četvorica obiđoše i mušku i žensku halu bez uspjeha pa nastaviše do šanka:

– Jeste li vidjeli djevojku što je s nama proslavljala diplomu sa jednim tamnoputim muškarcem? Nije se vratila a krenula je u toalet – uzbuđeno je natuco Daidža.

  • A, da, ona je otišla s onim momkom. Davno su izašli iz restorana.

Tako Daidžu samo što nije strefio udar. Vjerenica je napustila slavlje u njenu čast s drugim muškarcem bez doviđenja.

Daidža je venuo, ni s kim nije govorio, samo je ko programirani zatvorenik hodo oko kuće u svom zatvoreničkom krugu. A kad bi ga neko od jarana zovnuo da ga oraspoloži, on bi tužno uzdahno: – Ubit ću se. Prvo ću ubit nju, pa ću ubit sebe. Ne, prvo ću ubit sebe, pa ću njoj presudit.

Ćiro se prepo da budala to i ne uradi, uletio mu u kuću, šćepo ga za vrat i privuko na ogledalo: – Hajvanu, vidi se. Ti si upis ljepote. Daj njenu sliku. Vadi iz novčanika, znam da je nosiš. Kad je Daidža izvadio sliku, Ćiro pljunu na pozadinu i zalijepi je na staklo. A vidi nju?! Neću ništa ružno reć osim ono što stoji: Gabor!!! Uhavizaj se, dok ti tu lijepu, al mahnitu, glavu nisam zabio u ovo ogledalo, da te krv svog ne zalije!

***

Zaljubljen čovjek se ne da uhavizat. Kad ga je njegova „mala Šveđanka“ poslije dvadeset dana nazvala, on je ko kolibri odlepršo na sastanak. Šta mu je rekla, to znaju samo njih dvoje. Ubrzo su se uzeli i odletjeli za Švedsku. Tamo gdje se ljubav slobodnije vodi.

Pročitajte još

U skladu s novom europskom regulativom, nadogradili smo politiku privatnosti i korištenja kolačića. Koristimo kolačiće (cookies) za pružanje boljeg korisničkog iskustva, funkcionalnosti stranice i prilagođavanja sustava oglašavanja. Nastavkom pregleda portala slažete se sa korištenjem kolačića. Slažem se Pročitaj više

Politika privatnosti