Bezbroj puta našli smo se u situacijama kada neko osobu (obično ženskog spola) pita koliko ima godina, a onda krene zamuckivanje, vrdanje, crvenilo u licu, a i obično se sve završi s čuvenom: „Dame se ne pitaju za godine“.
Zašto? Šta je problem s godinama? Sa starenjem? Neki nemaju tu privilegiju da to dočekaju.
Divimo se muškarcima koji s toliko i toliko godina izgledaju dobro, a žene jadne rodni list kriju kao zmija noge.
Jesmo li vrednije, ljepše, pametnije sa 30 ili sa 50 godina? Ko to uopće ocjenjuje, prosuđuje i odlučuje? Čije mi to odobravanje tražimo i čekamo?
Zašto je potpuno OK kada muškarac ima ihahaj mlađu ženu, a kada se desi obrnuto, to postaje vijest. Nema ko se ne čudi, ne zagleda se u tu ženu stariju, njenu sliku uvećava na telefonu da vidi pa kakvo je to čudo… Kao da ima 1000 godina pa je svjetsko čudo, a ne nekih 40, 50, 60 ili više.
Jesu li fakat godine samo broj? I jesu i nisu. Jer u izvjesnim godinama ne može nas baš svako žedne preko vode prevesti ili nam soliti pamet, ili nam život zagorčavati. Ne može nam niko baš ništa.
U izvjesnim godinama mnogo toga smo prošle. Mnogo toga znamo i bez imalo problema one koji ne zaslužuju naše društvo ili pažnju množimo s nulom.
Drage žene, u izvjesnim godina budite sretne što ste ih dočekale, što se imate čime pohvaliti – same napišite i vidjet ćete kako je ta lista podugačka… Svim onim što niste imale u dvadesetim ili tridesetim, a niko vam ne garantuje da ćete imati nekada kasnije.
Oni koji imaju problem s vašim godinama imaju problem sa samima sobom, a to baš nije vaš problem. Nasmijte se, zablistajte i – uživajte u životu!